Vojska ne može na granicu

Oslobodjenje

Vijesti / Oslobodjenje 13 Views 0

U vrijeme migrantske krize u Bosni i Hercegovini pojedinci, pa čak i državni funkcioneri, predlažu da se na čuvanju i zaštiti granice angažiraju i naše oružane snage, ali to je neizvodljivo. Zapravo, oni koji to iniciraju ili ne znaju ulogu i mjesto vojske u našem društvu, ili to znaju, ali svjesno guraju OS u ono što im nije propisano.

Naša vojska, naime, po zakonu ima četiri osnovne misije: prvo, zaštita suverenosti i obuka za eventualnu ratnu situaciju, drugo, sudjelovanje u mirovnim misijama u svijetu, treće otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda i četvrto protivminsko djelovanje. Ove dvije posljednje misije su, zapravo, civilnog karaktera. Znači, pripadnici OSBiH oruđe i oružje mogu posjedovati samo i isključivo u kasarnama, a bojeva gađanja vršiti jedino na poligonu Manjača.

U miru, dakle, vojska je laički rečeno internog karaktera, a njen jedini “ratni zadatak” u miru je vršenje stražarske službe u vojnim objektima. Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma entitetske vojske su ne samo fizički odvojene, nego valjda da ne bi bilo manipuliranja i faktički zatvorene u kasarne. Kad su 2006. formirane Oružane snage BiH, propisano je da one nemaju nikakvu ulogu u oblasti sigurnosti pa čak i ako bi došlo do eskaliranja nasilja. Jednostavno, onima koji su tako odlučili bilo je izgleda jako potrebno da se vojska, osim angažiranja na poslovima civilne zaštite, uopće ne miješa u policijske poslove, pa ni u borbu protiv terorizma.

Doduše, u okviru Operativnog zapovjedništva postoji Brigada taktičke podrške, čija je komanda u Rajlovcu, i to je najkompleksnija formacija unutar OS budući da su u njoj zastupljeni gotovo svi rodovi vojske, a postoje i vojno-obavještajni i bataljon vojne policije. Koliki je domet ove jedinice najbolje svjedoči podatak da vojnim policajcima nije bilo dopušteno prisustvo mjestu na kojem su 18. novembra 2015. ubijena dvojica vojnika OSBiH. Za takav apsurd nisu krivi ni kantonalni tužitelj koji je vršio istragu, ni policija MUP-a Kantona Sarajevo, nego zakoni koji onemogućavaju da vojna policija djeluje izvan kasarne, pa makar i njene pripadnike neko ubio. Oni koji su na taj način isključili vojsku iz vanrednih okolnosti reducirali su i pomisao da vojska može biti bitan faktor bezbjednosti i da joj je cilj da štiti samu sebe.

Potpuno bi drugačija situacija bila da Oružane snage BiH imaju specijalnu jedinicu dobro obučenu i adekvatno naoružanu za intervencije u kriznim situacijama u miru. Vojni specijalci tada ne bi preuzimali ulogu policijskih agencija, nego bi bili ispomoć u vrijeme kad civilne snage eventualno ne bi mogle upravljati krizom izazvanom na primjer masovnim terorističkim napadom, tj. nekom vrstom specijalnog rata.

Podsjetićemo da specijalne formacije ranga brigade imaju i Vojska Srbije i Hrvatska vojska, a koliko se pažnje njima posvećuje govori i podatak da su im komandanti brigadni generali. A da i ne govorimo o tome da su ove jedinice najmodernije naoružane i opremljene i za najsloženije zadatke. Susjedne države su vrhunski borbeno spremne za mirnodopske situacije da bi se mogle angažirati u zaštiti svojih granica kad god je to bilo potrebno i neovisno od migrantske krize. Budući da mi nemamo takve jedinice, a, kako stoje stvari, teško je reći i da li ćemo ih ikad imati, prijedlozi da pripadnici OSBiH idu na granicu su samo puste želje, priče bez realnog osnova.

Comments