Veležovih 96 godina

Oslobodjenje

Vijesti / Oslobodjenje 13 Views 0

Devedeset i šesti rođendan Veleža, osnovanog 26. 6. 1922. godine, prošao je nekako ispod radara javnosti, obilježen tek u krugu navijača tog kluba i malog broja onih koji su svjesni važnosti njegove simboličke uloge u današnjem vremenu. Naizgled se to čini logičnim, jer godišnjica nije jubilarna, klub se natječe u drugoj ligi pompoznog imena ‘Prva liga Federacije BiH’ i općenito egzistira negdje na marginama interesa potpuno dezintegriranog društva. Mnogima Velež, štoviše, predstavlja nečistu savjest koju žele zaboraviti, za što ne treba ići dalje od Dragana Čovića, čija je navijačka fotografija s gostovanja protiv Hajduka u Splitu, dugo vremena bila hit na društvenim mrežama.

Pored pitanja nečiste savjesti, marginalizacija tog kluba umnogome je određena činjenicom što se ništa vezano uz njega ne može zgodno iskoristiti u ovom vremenu, zbog čega mnogi, makar to nikad javno nisu izrekli, ionako misle da je tom klubu mjesto u ropotarnici povijesti. No, zahvaljujući entuzijazmu onih koji ga vole i onih koji su ga voljeli prije 26 godina, klub je preživio i nije ostao samo iluzija ili san o nekom boljem vremenu, nego realnost. Velež se, jasno je to svakom tko je imao priliku proći kroz Mostar i pratiti ono što se oko kluba događa, budi. Organizacijski, marketinški, navijački, a na koncu će, ne treba u to sumnjati, i rezultatski. Ali, čak i kad to sve ne bi bilo tako, širi društveni i kulturni značaj mostarskog kluba je takav da on predstavlja jednu od rijetkih integrativnih točaka u zemlji i društvu. Upravo zbog toga mu se, a ne unatoč tome, dogodio i izgon sa stadiona i planirani zaborav, kao i pokušaj promjene identiteta.

Da su Velež i oni koji ga vode i navijaju za njega odlučili igrati po novim pravilima i otvoreno se priklonili jednom od nacionalizama, u ovom slučaju bošnjačkom, taj klub ne bi imao ni približno ovakvih problema kakve ima svih ovih godina. Prije te mogućnosti, definitivnog brisanja petokrake i stvaranja novog identiteta kluba, postojala je opcija priklanjanja hrvatskom nacionalizmu, uz jednaki gubitak identiteta. U oba slučaja ključnu ulogu otpora su odigrali njegovi navijači, još uvijek dovoljno prisebni i idealistični da ne dopuste novom vremenu da proguta njihovo nasljeđe. U prvom slučaju su odbili maknuti petokraku s dresa, a u drugom su je vratili. Međutim, ovo nije isključivo priča o nasljeđu i dugom trajanju ljevice u Mostaru i BiH, iako jeste njezin važan dio. Priča o Veležu i ovdašnjem društvu je jednako tako priča o nečemu što je oduvijek bilo drugačije i avangardno i što je tom svojom različitošću djelovalo integrirajuće na društvo koje je po svim ostalim osnovama dezintegrirano. To je vrijedilo jednako i 1922., kao što vrijedi i danas. Rođeni su kao ideja bili i ostali daleko plemenitiji od svega što ih je okruživalo, u prvom redu zbog toga što je njihova logika bila klasna i civilizacijska, a nikako nacionalna. Cijena koju je klub zbog toga platio bila je ogromna, ali je vrijedila. Tim je tragičnije što se danas, nakon gotovo polustoljetnog modernizacijskog iskustva socijalističkog razdoblja i neponovljivog iskoraka na svim poljima, bosanskohercegovačko društvo iznova vratilo logici nacionalnog okupljanja, ostavivši Velež da opet bude avangarda malobrojnih koji na tu logiku ne pristaju. Takav masovni izbor nacionalizma kao načina življenja je dodatno tragičan, što su mu rezultati porazniji, ali to izgleda ni na koji način ne utječe na građane da i dalje biraju isti put, nakon čega se čude tome kako je ishod ostao isti.

Velež je u svemu tome ostao isti, tj. okrznut društvom koje ga okružuje u onoj mjeri u kojoj se to nije moglo izbjeći, a već to je velika stvar u uvjetima u kojima je i preživljavanje bilo ravno čudu. Ima li smisla zbog svega toga naricati i mrziti ovdašnje nacionalizme i klubove koji su došli na njegovo mjesto? Ne samo da nema smisla, nego bi bilo i tragično. Ljubav ga je održala i jedino na njoj može egzistirati, neopterećen s time što bilo tko drugi misli o njemu i kakve mu poruke upućuje. Biti drukčiji i svoj te razmišljati na potpuno drugim osnovama i zapravo govoriti nekim svojim jezikom od onog što te okružuje, istrajavajući na principima na kojim si se osnovao sigurno nije put ka velikom uspjehu i titulama. Ali jeste put okay tome da se onima koji ne žele biti dio mase ukaže da može i na drugi način i da je sve stvar izbora, a ne zadanosti koja te odredila rođenjem. To vrijedi više od svih titula i uspjeha i Rođeni to znaju.

Comments