Turska izabrala hiperpresidenta

Oslobodjenje

Vijesti / Oslobodjenje 14 Views 0

Ako smo mi koji smo pratili turske parlamentarne izbore prošle nedjelje bili uvjereni da će predsjednik Turske ići u drugi krug, kao što se često događa u svijetu, koji poštuje osnovna pravila izborne demokratije, pa se prevarili, Recep Tayyip Erdogan je bio toliko samouvjeren da pobjeđuje već u prvom krugu da je to objavio još dok se mnoge glasačke kutije nisu otvorile. To je veoma dobro da jedna zemlja ima tako samouvjerenog predsjednika. S tim što je Turska sada dobila ne samo predsjednika nego neprikosnovenog šefa države koji je prisvojio osnovne vrijednosti ne samo izborne nego sveukupne demokratije. Njegova će se pitati i biti odlučujuća u svim važnijim stvarima predstavničke, sudske i izvršne vlasti. U Turskoj je samo Ataturk imao tako koncentriranu vlast u jednoj ličnosti. Erdogan uvodi predsjednički sistem po uzoru na francuski, ali je otišao dalje, jer ukida predsjednika vlade. Po novom ustroju vlasti biće bliži američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, a možda još više Vladimiru Putinu.

I to je u skladu s današnjim prilikama u svijetu, u kojem takve lidere već imaju Rusija, Mađarska, Poljska, a dalje od Evrope Kina, pa i Amerika. Za predsjednika Erdogana se, ipak, ne može reći da nije poštovao, pa ni prekršio mogućnosti koje mu je pružao turski parlamentarni sistem kako bi se izborio za položaj “izvršnog predsjednika”. Pri tome je otišao dalje od Turske iz vremena kemalizma, u kojem jesu na izborima padali predsjednici i premijeri, pa se opet vraćali, ali se nije moglo zamisliti da kandidat za šefa države bude, kao na ovim izborima, komunista Dogu Perincek. On bi za vladavine Ismeta Inenija čamio u zatvoru, ako ne bi već prebjegao u Sovjetski savez.

Na ovim predsjedničkim izborima, međutim, jedan drugi kandidat, Salahetin Demirtas, vodio je kampanju iza rešetaka. Njegova je nevolja što je, prije svega, Kurd, a zatim što je na izborima 2015, kao i ovim, postao treća politička ličnost Turske i što su za njega i njegovu stranku DHP glasali i mnogi Turci nezadovoljni Erdoganovom vladajućom AKP. Danas se još jasnije podvlači crta pod liniju podjele Turske na etničkoj osnovi. Kako riješiti drawback kurdskih nacionalnih, političkih i kulturnih prava - biće jedan od glavnih izazova Erdoganove predsjedničke vlasti, ako ne i mira i cjelovitosti Turske.

Ono što se kao glavna rezultanta ovih izbora u Turskoj izvlači, nisu, međutim, Kurdi, nego turski nacionalisti s čijom je strankom MHP predsjednik Erdogan još prošle godine sklopio savez, pa su ga podržali na predsjedničkom referendumu, a sada i na izborima za parlament, u kojem su i oni, kao i Kurdi, preskočili prag od deset posto. Tako je Erdoganova AKP, zajedno sa MHP-om, ponovo uspostavila većinu, koju ne bi imala bez koalicije s Devletom Bahcelijem. Taj Bahcelija, jedini živi iz stare garde kemalističkih političara, predvodi žestoke nacionaliste, nasljednike osmanlijskih odžaka, koji se na mitinzima pozdravljaju prstima oblikovanim kao vučja čeljust. Oni se ovih dana hvale da su spasili Erdogana i njegovu AKP od poraza. Možda i jesu. Nikakva ideologija ili vjera nije toliko važna kad se sklapaju savezi i koalicije da bi se ostvario politički cilj i postigla pobjeda, što je predsjednik Erdogan shvatio na vrijeme, baš kad mu je zatrebalo. Tako je i prije tri godine, kad je uvidio da bi mu njihovi glasovi mogli biti presudni, pokrenuo proces pomirenja s Kurdima, šaljući čak svoje ljude da pregovaraju sa zatočenim vođom PKK-a Abdulahom Ocalanom. Stvari su poslije izbora, međutim, krenule drugim tokom.

Još kad je prije desetak i više godina Erdogan mahao vjerskim simbolima i bivao optuživan da Tursku namjerava pretvoriti u novoosmanlijsku islamsku državu, govorio sam: “Čekajte, ljudi, Erdogan je prije svega uspješan pragmatičan političar”, što mi je, a vjerujem i mnogim drugim prijateljima Turske, dokazao i u kampanji pred ove izbore, u kojoj se nije pozivao na ezane i kur’anske ajete, nego je veličao tursku naciju i državu. A ne samo nacionalisti iz MHP-a, nego i članovi njegove AKP su uzvikivali na skupovima “Jedna Turska, jedna nacija”. Možda je turski predsjednik ispoljio još jednu svoju pragmatičnu odliku, uvidjevši da je i Tursku ponio talas populističkog, radikalnog nacionalizma koji je zahvatio i druge narode svijeta, posebno zapadnog od kojeg se Turska sve više i više odmiče. A Turke inače nije teško navesti i zavesti takvim parolama.

Oni Turci koji su više okrenuti vrijednostima zapadnim od Turske, i koji su manje nacionalisti i bogobojazni, još jednom su pokazali da potcjenjuju snagu Tayyipa Erdogana, koji je izvukao zemlju iz ekonomske krize i u središte politike uveo mase koje redovno idu u džamiju, a koje su kemalisti ignorisali. Njihov kandidat Muharrem Ince dan uoči izbora je rekao: “Od sutra ćemo imati potpuno drukčiju Tursku.” Ako je Demirtas bio veliko iznenađenje izbora 2015, na ovim je to Ince, na čijem istanbulskom mitingu je bilo nekoliko miliona ljudi, možda isto toliko koliko i Erdoganovom. Njegova stranka CHP ga je kasno isturila kao kandidata, jer je i sama podijeljena, a njen dugogodišnji lider Kemal Kilicdaroglu nije čak ni podržavao Incea, jer se uplašio njegove popularnosti.

Socijaldemokrati CHP će, međutim, zajedno s prokurdskom DHP, u turskom Medžlisu biti jaka opozicija AKP, koja će zajedno s nacionalistima iz MHP-a ipak imati većinu, nešto više od polovine članova. Izbori su bili parlamentarni, ali još više predsjednički, jer je Erdogan stekao apsolutno pravo da na osnovu širokih ovlasti, za koje se izborio na referendumu u septembru 2017, parlamentarnim životom Turske takođe vlada iz svoje predsjedničke palače. Šest stotina delegata će moći da se iscrpljuju u parlamentarnim debatama i igrama, ali će predsjednik komotno moći da ih vodi kuda je sam odredio.

Svijet se ovih dana puno bavi pitanjima kako i kuda će Erdogan najmanje pet narednih godina voditi Tursku. Najuticajniji američki, a možda i svjetski listing New York Occasions u samo jednom danu tri teksta posvetio je Erdoganu, nazivajući ga “hiperpresidentom”. I to ukazuje na moć i važnost Turske, za svijet, za Evropu, pa i za naš Balkan. Očekuje se da će se njen predsjednik, u samoj Turskoj, ubrzo posvetiti “ozdravljenju” ekonomije, oslabljene lire i inflacije od 12 posto, kao što je učinio prije deceniju i po. U regionu da će učiniti obrat u odnosu prema sirijskom ratu priznajući tamo vladu predsjednika Asada. Pogotovo zato što to od njega očekuju i Rusija i Iran, zemlje s kojima je ušao u neformalno savezništvo, i tako izazvao podozrenje u onom zvaničnom, NATO savezu u kojem je Turska, bez obzira ko njome vladao, veoma čvrsta karika.

Comments