Neozbiljnost zakonodavca i pravosuđa

Oslobodjenje

Vijesti / Oslobodjenje 13 Views 0

Posljednjeg dana maja 2018. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na svojoj opštoj sjednici donio rješenje (broj U-2/17) kojim je utvrdio da Narodna skupština Republike Srpske nije izvršila odluku tog suda, broj U-2/17 od 1. juna 2017. godine. Mnogi će, čak i nakon čitanja navedenog rješenja, reći da u tome nema ništa novo i značajno za ove naše (ne)prilike. Međutim, stvari ipak ne stoje tako, zbog čega na sve to želim ukazati, jer se na ovom primjeru veoma dobro može zapaziti sva neozbiljnost jednog zakonodavca, ali i pravosuđa u cjelini.

Reče Ustavni sud BiH u svom rješenju da Narodna skupština RS-a (čitaj i Ministarstvo pravde RS-a) ni u prvobitno, a zatim ni u naknadno ostavljenom roku nije dostavila tom sudu obavještenje i razloge zbog kojih nije izvršila navedenu sudsku odluku. Da bi se razumjela ozbiljnost ovog (ne)postupanja, podsjetiću na to da je Ustavni sud BiH odlukom iz juna 2017. godine utvrdio da član 93. stav four. Zakona o izvršnom postupku RS-a nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, slijedom čega je pomenutom zakonodavcu naložio da u roku od šest mjeseci od objave sudske odluke usaglasi tu zakonsku odredbu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Izvršenje te odluke ne predstavlja nikakvu poteškoću, zbog čega se sve moglo učiniti za manje od mjesec dana, a ne za šest mjeseci koliko je vremena bilo ostavljeno. Nažalost, zakonodavac RS-a se na sve to oglušio, što govori o njegovoj neozbiljnosti (kao i o neozbiljnosti Vlade RS-a i Ministarstva pravde, od kojih prethodno mora biti napisan i usvojen prijedlog izmjene ove zakonske odredbe).

Ali potpuna slika te neozbiljnosti, koja predstavlja i neozbiljnost našeg pravosuđa, stiče se ako se uzme u obzir i ono o čemu govorim u nastavku. Kada sam se krajem 2016. godine prvi put kao sudija Okružnog suda u Banjaluci u konkretnom predmetu susreo sa odredbom člana 93. stav four. Zakona o izvršnom postupku, nisam mogao da vjerujem do koje mjere ide ljudska izopačenost u osmišljavanju i usvajanju ovakvih propisa, pa još zakonskih. Naime, tom odredbom, u čijem osmišljavanju su svojevremeno učestvovale i sudije koje su nakon toga dogurale i do vrhovnih sudova, propisano je da rješenje, kojim se kupcu dosuđuje nepokretnost (npr. kuća ili stan) prodata u prinudnom sudskom izvršnom postupku (radi namirenja nečijeg potraživanja), sud ne dostavlja bilo kome lično, pa ni dotadašnjem vlasniku. Umjesto toga, propisano je da se to rješenje objavljuje samo na oglasnoj tabli suda i da se protekom tri dana od stavljanja rješenja na oglasnu tablu smatra da je rješenje dostavljeno svima. Kazano jednostavnim jezikom, to znači da, primjera radi, povjerilac koji prinudno naplaćuje svoje potraživanje od dužnika, predloži sudu da se proda dužnikov stan, što sud prihvati, proda stan i dosudi ga kupcu, a zatim to rješenje ne dostavlja ranijem vlasniku stana, već rješenje stavi samo na oglasnu tablu suda i Lavatory te veselio. Ako dužnik (kao vlasnik prodatog stana) ne sazna za to rješenje, pa zbog toga ne izjavi blagovremenu žalbu (a i kako bi to uradio blagovremeno kad mu rješenje nije bilo dostavljeno), to je, po kreatorima ove naopake odredbe, njegov drawback. Ili, kako bi rekao jedan iz našeg susjedstva: “Ko je jamio, jamio”.

Uvidjevši o kakvoj izopačenosti se radi, znao sam da se za to ne trebam obraćati VSTV-u BiH. Znao sam to ne zato što sam svjestan da bih od njih dobio formalistički odgovor kako su oni nenadležni za ovaj drawback, već zato što znam da upravo tamo sjede osobe koje i produkuju ovakve stvari ili utiču na njihov opstanak, a zatim ih afirmišu kao pravosudne (kvazi)vrijednosti. Dakle, umjesto toga pokušao sam da na ovaj drawback ukažem u sudu u kom radim, ali sam i tu naišao na neodobravanje. Takvo ponašanje me nije začudilo, jer sam ja odavno shvatio da je gomila zakonskih odredaba koje uređuju sudski postupak u (kvazi)reformi pravosuđa u BiH i napravljena da bi sudovi mogli raditi na brzu ruku, što sudije zatim obilato (zlo)upotrebljavaju. Drugim riječima, sve je u tim sudskim postupcima napravljeno tako da sudovima, što bi rekao narod, posao izađe što prije iz šaka i sa što manje sud(ijs)kog napora, a da se sve to još prikaže kao efikasnost pravosuđa. To, na konkretnom primjeru, znači da je sudiji neuporedivo lakše da za svega par minuta napiše odluku kojom se žalba onog jadnog dužnika odbacuje kao neblagovremena, nego da se satima i danima upušta u neustavnost zakonske odredbe kojom je propisano da sud nešto stavlja na oglasnu tablu, pa ko pogleda u tu tablu i dobro mu je, a onaj ko to propusti teško njemu. Nije pomoglo ni to što sam govorio kolegama i kolegicama u sudu: ljudi, pa hajde da se mi stavimo u poziciju ovog dužnika, da smo na njegovom mjestu, i mi bismo sigurno prigovarali ovoj zakonskoj odredbi, a kao sudije ćutimo. Ni to nije pomoglo, jer sam opet naišao na otpor. Navedene izopačenosti protive se ne samo sadržaju pojma vladavina prava već i pravdi, poštenju i zdravoj ljudskoj pameti na kojima takođe mora počivati istinsko pravosuđe. Pa nije cilj nijedne normalne države i valjanog pravosuđa da sudovi izbace na brzu ruku što veći broj predmeta, već su država i njeni sudovi tu da bi u pravne odnose među ljudima unijeli istinu i zakonitost. Kraće kazano, efektivnost države i pravosuđa zasnovanih na istini i zakonitosti moraju biti uvijek iznad efikasnosti.

Pošto ne imadoh sagovornika za sve ovo u pravosuđu, ja sam na osnovu Ustava BiH kao postupajući sudija u martu 2017. godine podnio zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti člana 93. stav four. Zakona o izvršnom postupku. Napisah ja u tom zahtjevu da se ova zakonska odredba protivi pravu na pravično suđenje, kojeg nema ako nema pristupa sudu. Taj pristup mora biti suštinski, a ne samo formalan kao u ovom slučaju. Očigledno je, kako sam takođe naveo, da pravično suđenje izostaje kada zakonodavac propiše da se sudska odluka kojom se razvlašćuje dotadašnji vlasnik nepokretnosti ne dostavlja njemu lično, već se samo stavlja na oglasnu tablu suda, što znači da ta osoba mora sve vrijeme stražariti kod oglasne desk suda kako bi samo na takav način saznala za sudsku odluku kojom je lišena svoje imovine. Najzad, naglasio sam i kako je pravu na pravično suđenje inherentno jedino to da se zakonom propiše da se sudske odluke dostavljaju strankama o čijim pravima i obavezama je odlučeno, a ne stavljanjem tih odluka na oglasnu tablu suda.

Na sreću, Ustavni sud BiH je prilično brzo postupio po mother zahtjevu, koji je u cijelosti usvojio odlukom iz juna 2017. godine, rekavši u njoj, između ostalog, da je zbog neizvjesnosti kada će rješenje o dosudi nepokretnosti biti oglašeno na oglasnoj tabli suda na zainteresovana lica stavljen prekomjeran teret u osiguranju procesnih garancija za izjavljivanje žalbe.

Poslije svega ostaju gorak okus i dvije poražavajuće činjenice. Jedna od njih je da se takvoj odluci ispriječio zakonodavac, koji je nije izvršio u roku koji mu je ostavljen, a ni do trenutka pisanja ovog teksta, iako se radi o pravu na pravično suđenje kao jednom od temeljnih ljudskih prava. Druga poražavajuća činjenica je to što je domaće pravosuđe o svemu tome ne samo ćutalo duže od jedne decenije (od 2003. godine kada je usvojena ova izopačena odredba) već ju je, da bi bilo lažno efikasno, svesrdno podržavalo i primjenjivalo u sudskoj praksi. Koliko li je samo ljudi zbog toga do sada oštećeno za sve ove godine, Lavatory dragi zna.

(Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci)

Comments